Od misaonosti do aktivizma

Djelujući uglavnom na zavičajnom mu hrvatskom sjeverozapadu, ponajprije na potezu Čakovec – Varaždin, plodni i marni pjesnik, esejist, kritičar i urednik Ernest Fišer nerijetko je ostajao izvan interesa dominantnih (zagrebocentričnih) književnih, kritičarskih i akademskih krugova. No koliko je, zbog stroge centraliziranosti naše kulture, to povremeno bila otegotna okolnost za recepciju njegova stvaralaštva, toliko je možda bila blagodarna ne samo za njega sama (jer se, primjerice, nije morao opterećivati sektaškim trvenjima), nego je i više od pola stoljeća, koliko do danas traje Fišerovo svestrano djelovanje, potvrđivala tezu da i tobožnje periferije imaju što reći. Fišerov slučaj istovremeno je potvrdio još jednu važnu tezu, a ona bi glasila da ono što vrijedi prije ili poslije ipak postigne zasluženu recepciju.

Izd. Matica hrvatska, Zagreb, 2019.

Ernest Fišer

Tu tezu posebno potvrđuje novoizišlo opsežno i luksuzno izdanje Fišerovih izabranih pjesama, naslova Trošenje nade, koje se pojavilo u biblioteci Hrvatski pjesnici Matice hrvatske, u sklopu koje su do danas objavljeni izbori iz pjesništva istaknutih hrvatskih poslijeratnih pjesnika, kao što su Anka Žagar, Luko Paljetak, Ivan Rogić Nehajev, Nikica Petrak. Fišerove pjesme izvršio je kritičar i pjesnik Davor Šalat, koji je autor i opširnoga pogovora, u kojem meritorno oslikava cjelokupan Fišerov pjesnički opus nastajao tijekom šezdeset godina (1959–2019), a priredio je i autorovu biografiju i bibliografiju te izbor pjesama popratio instruktivnim uvodnikom i napomenama.

Refleksivne i zavičajne preokupacije

Prve pjesme Fišer je objavio 1959, a prvu pjesničku zbirku, Nagrizeni anđeo, 1965, poetički se približivši krugovaško-razlogovskoj poetici, utemeljenoj na tematizaciji čovjekove bačenosti u svijet i njegovu osjećaju osamljenosti, tjeskobe i ugroze, odnosno na pitanju odnosa pjesnika i jezika, izrecivog i neizrecivog. Takvim ponajviše filozofsko-apstraktnim temama Fišer intenzivnije ostaje okupiran i u nekoliko kasnijih pjesničkih zbirki (Drugi silazak, Ishodišta), a Fišerova bliskost pogotovo razlogovcima očitovala se i na izraznoj razini (pjesma u prozi, mikroesej). Fišerov specifikum u odnosu na misaono-filozofičnu apstraktnost spomenutih pjesnika koji su se okupljali oko Krugova i Razloga ipak se ponegdje očitovao u izraženijoj intimističkoj i pogotovo zavičajnoj okrenutosti (Čakovec, Varaždin), koja ga je poslije dovela i do pisanja na zavičajnoj kajkavštini, a u najnovije vrijeme i do potpunih intimističko-zavičajnih te društvenokritičkih pjesama.

No krenimo redom. Nakon spomenutih prvih triju zbirki standardnojezične poezije Fišer 1978. objavljuje knjigu pjesama pisanih kajkavštinom, naslova Morje zvun sebe. Prelazak sa standardnojezične štokavštine na nestandardnojezičnu kajkavštinu za Fišera tada osim jezičnog još nije značio i radikalan tematsko-stilski prijelom. Naime, i u toj kajkavskoj pjesničkoj zbirci još prevladavaju pjesme u prozi i egzistencijalistička misaonost. I dok je to za Fišera najvećim dijelom bio samo nastavak dotad već čvrsto izgrađene poetike bliske razlogovcima, u kontekstu kajkavske poezije bio je to potpuni novum, pogotovo na razini forme.

Fišer se u tom smislu prvom kajkavskom zbirkom pridružio onim pjesnicima koji su otprilike u to vrijeme kajkavsku poeziju poveli novim putovima, odvojivši je (reći ću – konačno) od nekreativne i banalne imitacije međuratne kajkavske poezije, i to podjednako simplificirana shvaćanja galovićevsko-domjanićevske zavičajno-ugođajne ili pak krležijanske socijalnokritičko-satiričke tradicije. Pokretanjem časopisa Kaj 1968, kao i nizom drugih inicijativa diljem sjeverozapada (pjesnički recitali, znanstveni skupovi, udruge), među kojima je važnu ulogu odigrao i čakovečki godišnjak Kajkavski kalendar/kolendar (1969–1971), u kojem je i sam Fišer imao važnu ulogu, potkraj šezdesetih i početkom sedamdesetih dogodio se drugi procvat kajkavske književnosti, koja je nakon prvoga procvata u međuratnom razdoblju gotovo nestala u razdoblju od završetka Drugoga svjetskog rata do proljećarskih godina. Iako se isprva očitovao samo na kvantitativnoj, taj se novi zamah kajkavske književnosti ubrzo ostvario i na kvalitativnoj razini, zahvaljujući pjesnicima koji su u kajkavsku poeziju uveli ne samo nove teme nego i nove stilove i forme, približivši je zapravo modernim tokovima u standardnojezičnoj književnosti ili dajući joj nove autentične glasove. Važna uloga u tom kontekstu pripada, dakle, i samu Fišeru, koji je u kajkavsku poeziju doslovno uveo dotad nekorištenu formu pjesme u prozi, ali i izraženiji filozofsko-refleksivni tematsko-stilski spektar.

U kajkavskim stihovima Fišerove dotadašnje općeljudske preokupacije ipak postaju nešto konkretnije, koliko u smjeru propitivanja vlastite egzistencije, toliko još više u topografskom, zavičajnom smislu, što vrhunac doživljava u knjizi sabranih i novih kajkavskih pjesama Macbeth na fajruntu (2013). Šezdesetak pjesama uvrštenih u tu zbirku pokazalo je, međutim, i da se Fišerovo kajkavsko pjesništvo novijega razdoblja bitno odmaknulo od onog u prvoj kajkavskoj zbirci, i to ne samo u sve izraženijem, štoviše, ponegdje možda i odveć izraženu intimističkom i zavičajnom smjeru nego i na formalnoj razini, sve do pjesama s rimom, a poneke su pjesme svojevrsne prigodnice. U tom smislu Šalatovu odluku da u ovaj izbor iz Fišerova cjelokupnoga pjesničkog opusa uvrsti baš sve kajkavske pjesme ne smatram najboljim rješenjem, zato što dio tih pjesama, ponajprije iz spomenute najnovije faze, jednostavno nije na razini Fišerovih najboljih kajkavskih ostvarenja.

Proces napuštanja apstraktnih refleksivno-filozofskih tema, odnosno konkretizacija tematskih preokupacija, osim u kajkavskoj događala se postupno i u standardnojezičnoj Fišerovoj poeziji (Sjeverozapad, Majstori zebnje, Otisci, Pohvala tihom slogu), u kojoj sve češćim postaju autobiografske i zavičajne, ali i društvene i domovinske teme, sa sve jasnijim upiranjem pogleda prema Bogu, koji uz jezik(e), zavičaj i obitelj postaje glavnim utočištem od osobnih posrtaja i društvenih ugroza.

Poetski prosvjed
protiv zbilje

Prelazak iz apstrakcije u konkretnost i iz misaonosti u aktivizam do kraja je radikaliziran u najnovijim dvjema Fišerovim pjesničkim zbirkama, Doba nevremena (2016) i Preludij za anginu pectoris (2017), u kojima suvremenost, štoviše njezino naličje, postaje glavna tema. Fišer u tim zbirkama predstavlja svojevrstan katalog negativaca suvremenoga doba, poput bezdušnih kapitalista, eurobirokrata, političkih manekena, krivotvoritelja povijesti, medijskih opsjenara, odnosno glavnih problema suvremenosti, kao što su prijetvornost, ravnodušje, rasap vrijednosti, bijeda duha, pohlepa, medijski linč, isprazni spektakli, potrošačko ludilo, ekološke katastrofe, međunarodne podvale, virtualna zbilja, osrednjost, korupcija, plutokracija, totalitarizam. Lirski subjekt na neki način želi prokazati nepogode suvremenog nevremena koje nikako da prođe, odnosno ne-vremena, dakle vremena kojega kao da i nema, i to kako na zavičajnoj (lokalnoj), tako i na nacionalnoj, pa i globalnoj razini. No unatoč spuštanju u društveni aktualitet Fišer je u tim zbirkama zadržao s jedne strane zavidnu poetsku, a s druge i refleksivnu razinu, koje te zbirke ne čine poetskim pamfletima, nego duboko promišljenim poetskim prosvjedom protiv zastranjenja suvremenoga svijeta.

Spomenute dvije zbirke mogle bi, nakon početne misaono-apstraktne i nešto konkretnije, zavičajnošću obilježenije kajkavske etape, tvoriti svojevrsnu treću, društvenokritičku etapu Fišerova pjesništva. No koliko god te dvije zbirke bile važne za Fišerovo pjesništvo, njihovo cjelokupno uvrštavanje u ove izabrane pjesme ipak ne smatram opravdanim ne samo zbog neravnomjerna brojčanog omjera prema onima iz ranije faze, nego i zbog toga što se i u njima nađe sasvim prigodnih pjesama koje ne mogu otrpjeti ozbiljnije estetske kriterije.

Iako se u pogledu kajkavskih stihova i najnovije, društvenokritičke Fišerove pjesničke faze pokazuje kao možda odveć dobrohotan, Šalatov probir kroz Fišerovo stvaralaštvo od prvih pjesama do danas predstavljen u knjizi odlično pogođena naslova Trošenje nade potvrđuje da je riječ o važnom hrvatskom poslijeratnom pjesniku, koji je unatoč načelnoj sklonosti filozofsko-refleksivnom poetiziranju s kojim je započeo svoj pjesnički put, u zreloj stvaralačkoj fazi odlučio poetski odgovoriti i na sasvim konkretne izazove sada već gotovo potpuno nove, a čini se i još zlogukije stvarnosti. Pritom se u objema etapama kao pouzdano utočište, osim prije svega zavičaja i obiteljskog kruga, pokazuje sam jezik, i to jednako štokavski standard kao i kajkavski supstandard, što se preslikava i na jednaku uspjelost njegovih pjesama u obama idiomima, čineći Fišera važnim, nezaobilaznim dionikom obaju korpusa.